Otkrivamo nepoznate epizode iz života Šibenčanina, episkopa Nikodima Milaša, koji se nije obazirao na povijesne istine

Njegov blagdan slavit će se prvi put 4. listopada ove godine. Međutim, tko je uistinu bio Nikodim Milaš? Što znamo o njemu, osim da je 1901. godine objavio knjigu “Pravoslavna Dalmacija” prepunu opakih povijesnih krivotvorina? Pokušat ćemo se odmaknuti od dnevnopolitičkih naklapanja, prikazujući neke manje poznate događaje iz njegovog života.

NIKODIM MILAŠ PRVI PUT KRŠTEN KAO KATOLIK IMENA NIKOLA ANTE

Kako smo već kazali, Nikodim Milaš rodio se 16. travnja 1845. godine u Šibeniku. Bio je izvanbračno dijete Marijete Valmassoni, čiji se otac Frane u Šibenik doselio iz Italije početkom 19. stoljeća. Frane je po zanimanju bio majstor, pučkog porijekla. Oženio se također pučankom Tadejom Giadrov Kralić, Šibenčankom iz gradskog predjela Dolac.

Nikodim Milaš kršten je u katoličkom obredu i dobio je ime Nikola Ante Valmasonni. U šibenskim matičnim knjigama tada je bilo upisano da je Nikodim nezakonito dijete.

Nakon tri godine događa se obrat. Pravi otac Trifun Milaš priznaje Nikodima kao svog sina. U matičnim knjigama prezime Valmassoni iza imena Nikola Ante stavljeno je u zagrade, a dodano prezime Milaš. Također je upisano da je dijete naknadno ozakonjeno te da su Marijeta Valmassoni i Trifun Milaš stupili u zakoniti brak po grčkom (pravoslavnom) obredu. Naime, Trifun Milaš je, nakon što se doznalo da je napravio dijete Marijeti Valmassoni, pobjegao u Istanbul. Bojao se osvete braće Marijete Valmassoni. Takva su to bila vremena. Iz Istanbula je Trifun Milaš u Šibenik poslao pismo kako želi da se dijete krsti u pravoslavnoj vjeri, pa bi ga tek nakon toga priznao. Tako je Nikodim Milaš ponovno kršten 9. svibnja 1848. godine i zaveden u matice krštenih pravoslavne crkve u Šibeniku. Nakon toga su 14. srpnja 1851. godine Trifun Milaš i Marijeta Valmassoni sklopili zakoniti brak u pravoslavnoj crkvi.

Kako je Trifun Milaš uopće upoznao Marijetu Valmassoni? Pretpostavlja se da je išao u školu i sprijateljio se s jednim Marijetinim bratom. Kao prijatelj njenog brata, dolazio je u kuću Valmassonijevih i tako upoznao Marijetu.

NEČASNI OTPUST NAKON PRONEVJERE CRKVENIH FONDOVA

Daljnja povijest episkopa Nikodima Milaša puno je poznatija. Osnovnu školu završio je u rodnom Šibeniku, gimnaziju u Zadru, a studij teologije u Srijemskim Karlovcima, u današnjoj Srbiji, a tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Poslije toga studirao je filozofiju u Beču, ali je studij prekinuo kako bi nastavio studirati pravo i povijest u Kijevu u Ukrajini (tadašnjem Ruskom Carstvu). Godine 1890. postao je zadarsko-istarskim episkopom. Dužnost je obnašao do kraja 1911. godine, kad je prisilno umirovljen. Vojnim rječnikom rekli bismo da je bio nečasno otpušten. U vrijeme dok je Milaš bio episkopom zadarsko-istarskim propao je ogroman novac Srpske pravoslavne crkve u Dalmaciji, uključujući i znatni novac manastira Krka. Jedan od mogućih okrivljenika arhimandrit Dositej Jović, koji je u međuvremenu postao episkopom bokokotorskim, ubio se neposredno prije primopredaje episkopske dužnosti. Pokušao je skupiti novac koji je pronevjeren, ali nije uspio pa je pucao sebi iz pištolja u glavu.

“Radi časti i ugleda crkve moje dogodilo se ovo sa mnom. Tajnu nosim sa sobom u grob. Uvjerio sam se, dokle opačina doprijeti može. Bolje da umrem, nego sramotno da živim. Ima krivice i moje, ali je pretežnija na drugoj višoj strani.” Tako je u oproštajnom pismu napisao Dositej Jović.

Episkop Nikodim Milaš nikad nije izravno optužen za krađu, ali je bilo neobično kako ništa nije znao budući da je pljačka vjerojatno trajala cijeli njegov episkopski mandat. Tako je odgovarao samo po tzv. zapovjednoj odgovornosti, iako je poznato da episkop u pravoslavnoj crkvi ima gotovo diktatorske ovlasti nad podređenim svećenstvom. Ništa se nije moglo događati bez njegova znanja.

OTKRIĆA FRA STANKA BAČIĆA I NIKODIM MILAŠ

Sve ove manje poznate detalje o životu episkopa Nikodima Milaša istražio je i opisao pokojni fra Stanko Bačić, franjevac iz šibenskog samostana sv. Lovre. Knjiga mu se jednostavno zove “Osvrt na knjigu Pravoslavna Dalmacija episkopa Nikodima Milaša”. Ovu kolumnu pišem kao tadašnji suradnik fra Stanka (sada već davne 1997. godine) na projektu nastanka knjige. Neumorni istraživač fra Stanko tu je svojevrsnu knjigu o knjizi objavio u Zadru 1998. godine, u nakladi Matice hrvatske. Uvjerljivo je demontirao sve povijesne neistine kojih je Milaševa knjiga prepuna. 

“Od hrvatskih pisaca nijedan se nije iscrpnije osvrnuo na tu knjigu. Hrvatski su kulturni radnici i pisci dobro proučili sadržaj knjige. Budući da metode i intencije autora knjige izlaze iz okvira znanstvenog pristupa tematici, ti pisci su, smatramo, držali uvredom i poniženjem osvrćati se na takve brojne podvale i neistine.” Tako je fra Stanko na neki način pokušao opravdati hrvatske intelektualce, koji nikad nisu javno reagirali na neistine i otvorene laži kojima se episkop Milaš služio prilikom pisanja svoje knjige.

Nažalost, prava je istina da je samo fra Stanko Bačić imao petlje obračunati se s falsificiranjem povijesti. Ali ponekad je dovoljna i ta usamljena svijeća da zapali požar istine. A istina je voda duboka.

Čak i za svece.