Otkrivamo gdje su se pokapali stari Šibenčani, ili kako neki put ni novac ne pomaže

No, tada je itekako vrijedilo pravilo “tko je bogatiji taj je bliže oltaru”, a samim time i Bogu. A kako je danas, možemo sažeti u rečenicu iz nadahnute propovijedi dubrovačkog biskupa, preuzvišenog Roka Glasnovića na splitskoj rivi tijekom ovogodišnje fešte sv. Duje: “U grobu nema džepova. Što si skupio u duši, s tim ćeš i ležati.”

GROBLJA OD SREDNJEG VIJEKA VEZANA UZ CRKVE

Ali ni to tadašnjim bogatašima, mahom šibenskim plemićima, nije pomoglo. Obratom sudbine, u 19. stoljeću uglavnom su iz svih šibenskih crkava povađene njihove nadgrobne ploče. S njihovim pločama nestao je i važni dio šibenske povijesti.

Šibenska velika gradska groblja nalazila su se oko franjevačkog i dominikanskog samostana te Varoške crkve ili Gospe van Grada, gdje je arheološki dokazano postojanje groblja već u 12. stoljeću. Bogatiji Šibenčani pokapali su se unutar kapela i u podnicama crkava, a najodličniji plemići u svojim kapelama u najvažnijim šibenskim crkvama i katedrali sv. Jakova. Za pokop pučana brinule su se njihove bratovštine. Postojalo je i groblje ispred stare katedrale, koje se u povijesnim spisima spominje početkom 15. stoljeća, neposredno prije početka gradnje nove, sadašnje katedrale sv. Jakova.

Problema s grobljima u Šibeniku uvijek je bilo. Groblje franjevačkog samostana bilo je praktički izvan gradskih bedema. Kad je izgrađen veliki obrambeni bastion sv. Katarine, groblje je ostalo u arheološkom sloju unutar bastiona. Na neugodne mirise s groblja kod crkve Gospe van Grada građani su se stalno žalili. Skučenost i loši higijenski uvjeti u gradskim grobljima uz crkve i samostane riješeni su tek otvaranjem suvremenog groblja sv. Ane.

STOLJEĆIMA SU GROBLJA STRADAVALA

Tako je 19. stoljeće barem u smrti donijelo smanjenje klasnih i statusnih razlika među građanima. Biti plemić tada više nije značilo ništa. Plemići su potpuno osiromašili. Glavni izvor njihovih prihoda zemljišni posjed opterećen porezima, propadao je. Novi bogataši nisu bili plemenitog roda. Neki od njih obogatili su se velikom brzinom ulažući u trgovinu i industriju. Stoga, nitko nije bio zabrinut kad je većina podnica unutar šibenskih crkava s plemićkim nadgrobnim pločama promijenjena. A kako je to u crkvama nekad izgledalo najbolje se vidi u nama susjednoj trogirskoj katedrali sv. Lovre, gdje se u podnici osim crkvenih velikodostojnika, mogu vidjeti nadgrobne ploče osoba iz poznatih trogirskih plemićkih obitelji. Zbog nekog razloga, u Šibeniku se nije sačuvalo gotovo ništa od tih svjedočanstava šibenske povijesti.

Nisu groblja stradavala samo u Šibeniku, i samo u srednjem i početkom novog vijeka. Rušenje grobalja koja se nalaze na putu nekoj velikoj javnoj gradnji, najčešće gradskim bedemima, poznato je još od vremena vladavine Rimljana. Kad su istočna i zapadna predgrađa Salone obuhvaćena obrambenim bedemima, u drugoj polovini 2. stoljeća poslije Krista, porušena su sva groblja koja su im se nalazila na putu. Antički nadgrobni spomenici često su korišteni kao građevinski materijal za bedeme. U kasnoantičkim bedemima rimskog grada Aserije, sjeveroistočno od Benkovca, nalazi se gomila nadgrobnih spomenika preminulih stanovnika Aserije.

Dakako, sve se to događalo stoljećima pa i tisućljećima prije nego što se pojavila svijest o potrebi očuvanja kulturne baštine. Od vremena posljednje barbarske naredbe jugoslavenskih komunističkih vlasti iz srpnja 1945. godine o uništenju vojničkih grobalja okupatora, groblja više ne rušimo, ali moda mijenjanja pločnika u našim crkvama zadržala se do danas.

I sve to pod cijenu uništenja važnog dijela naše povijesti.