Suzana Čelić unatoč teškoj dijagnozi lučonoša je pozitive i kandidatkinja za 10. Šibensku grandecu

Kada kaže: „Ja sam ostvarena i sretna žena“, čovjeku zasuze oči jer se u životu često srećemo s ljudima s puno manje tegoba koji misle da im je svijet propao. Ona je lučonoša pozitivne životne energije, iako ne skriva da danima trpi tešku tjelesnu bol na koju se već naviknula.

Imala je 32 godine kada joj je postavljena dijagnoza, a neposredno nakon što je upisala Veleučilište u Šibeniku, dijagnosticiran joj je tumor na mozgu koji je bio okidač za multiplu sklerozu. Unatoč tome i dvoje djece, završila je dodiplomski i specijalistički studij te stekla diplomu magistre ekonomije. No, nova dijagnoza ponovno je sve poremetila.

„Moram priznati da mi je na početku bilo ekstremno teško. To je bio šok za cijelu obitelj. Uslijedili su negacija, ljutnja i bijeg od svega. Trebalo mi je dugo vremena da prihvatim činjenicu da je to tako. Riječi mog prvog neurologa: 'Iz svoje kože ne možemo', postale su moja životna mantra. Rekla sam samoj sebi da dijagnoza nije kraj, nego novi početak, jedan malo drugačiji smjer. Ključnu ulogu u tome imala je podrška moje obitelji, ukućana, ali i kolegica s posla te prijatelja.“

Suzanu krasi to što se nakon početnog šoka nije izolirala, već se aktivirala u borbi za prava ljudi koji proživljavaju isto.

„Ljudi se nakon takve dijagnoze često uvuku u sebe, zatvore u kuću i izgube kontakte. To je upravo ono što ne bi trebali činiti. I ja sam imala fazu zatvorenosti 2018. godine nakon napada bolesti zbog kojeg nisam mogla ništa bez ortopedskih pomagala. Društvo multiple skleroze je izuzetno važno jer je to udruga kojoj se svi možemo obratiti i naći ljude koji nas u potpunosti razumiju. Multiplu zovu 'bolest s tisuću lica' jer kod svake osobe ima različite manifestacije“, ističe Suzana te nastavlja:

„Od početka me vukla želja za angažmanom jer me zanimao taj vid podrške. Sada sam u trećem mandatu potpredsjednice i od predsjednika i svih članova dobivam apsolutnu potporu. Udruga je naš drugi dom, naš dnevni boravak u kojem smo jedni drugima podrška. Ovdje se mogu dobiti sve relevantne informacije – ne samo za oboljele, već i za članove obitelji. Informiramo ih o zakonskim pravima, a pružamo i socijalne usluge. Imamo licencu za osobnu asistenciju i pomoć u kući kroz projekt 'Zaželi'. Krajem 2017. novo je rukovodstvo kontaktiralo sve članove kako bismo doznali njihove stvarne potrebe i u tom smjeru razvijamo udrugu. Naš istup u javnost rezultirao je ogromnom podrškom Grada Šibenika, Županije i privatnih tvrtki.“

Na pitanje može li procijeniti kolikom je broju ljudi pomogla i osnažila ih, odgovara:

„Ne razmišljam o tome, ali ako sam pomogla i jednoj osobi, to je puno. Taj se krug širi jer se trudim razbiti tremu oko javnih nastupa. Smatram važnim da okolina shvati kako invaliditet ne mora uvijek biti vidljiv. Širimo svijest o problemima oboljelih, ali i njihovih ukućana. Parola 'Ja sam više od MS-a' naša je zajednička poruka diljem Hrvatske. Ja sam i kći, i sestra, i žena, i majka, i prijateljica. Nisam samo dijagnoza. Voljela bih da nas ljudi gledaju kroz ono što uistinu jesmo, kroz naše riječi i djela, a ne kroz pomagala. U početku sam bila potpuno nemoćna i ovisila o drugima. Doslovno dva koraka nisam mogla prijeći bez pomoći. Svjesna sam da se moja bolest pogoršava i želim pomagati drugima dok god mogu. To je moja misija. Mnogi me čudno gledaju jer sam u kolicima, a kažem da sam sretna žena. Ali ja zaista jesam sretna jer živim punim plućima. Imam divnu obitelj i krug ljudi koje sam upoznala kroz školovanje i posao. Kao dijete sam govorila da se želim baviti humanitarnim radom, a sada to i ostvarujem. Želim višestruko vratiti svu pomoć koju sam i sama primila.“

Suzana se amaterski bavi i fotografijom te je aktivna članica Foto kluba Šibenik. Ističe odličan odnos koji ima s kolegama fotografima i veliku pomoć koju od njih dobiva, a o kandidaturi za Šibensku grandecu kaže:

„Kada me nazvala gospođa Ferić, taman sam spavala popodne i pomislila sam da sanjam. Velika mi je čast biti među ženama koje su napravile velike stvari za ovaj grad. Nadam se da će moja priča potaknuti ljude da nam se jave, da znaju da nisu sami. Imati utočište je velika stvar. Pozivam sve koji osjećaju strah ili samo žele toplu riječ da nam dođu. Možemo i samo sjediti i šutjeti ako treba, važno je ne bojati se sutrašnjice.“