Ima tek 16 godina, a iza sebe već ima naslov državne prvakinje, europsko srebro, četvrto mjesto na svijetu i poziv s prestižnog Oxforda. Priča šibenske učenice Marijete Slugan, članice VK Krka i kormilarke hrvatske U19 veslačke reprezentacije, započela je sasvim spontano. Na veslanje je krenula ugledavši se na svoju stariju sestru, a danas čvrstom rukom dirigira muškim osmercem na najvećim natjecanjima.
Priča šibenske veslačice Marijete, članice VK Krka i kormilarke hrvatske U19 reprezentacije, dokazuje kako se spontani počeci mogu pretvoriti u vrhunske rezultate. Marijeta se, kako sama priznaje, cijeli život zapravo nije bavila sportom.
-Uvijek sam bila više tip za kulturu — pjevala sam u zboru i bavila se sličnim aktivnostima. No, kada se moja starija sestra upisala na veslanje, odlučila sam i ja pokušati.
Započela je s klupskim treninzima i sve je išlo odlično, u početku u ulozi veslačice. Prekretnica se dogodila 2024. godine kada je preuzela ulogu kormilarke u klupskom osmercu, što se pokazalo kao izvrstan potez jer su na kraju osvojili naslov državnih prvaka. Već iduće, 2025. godine, prvi se put dovela u situaciju da uđe u hrvatsku reprezentaciju do 19 godina, i to na vrlo neobičan način.
-Trener me jedan dan na treningu jednostavno pitao: 'Marijeta, koliko imaš kila? Bi li ti htjela biti kormilarka?' Rekla sam naravno! Eto, tako sam ušla u U19 reprezentaciju s kojom sam išla i na europsko i na svjetsko prvenstvo.
Od mentorstva legendi do autoriteta u muškom čamcu
Ubrzo je uslijedilo upoznavanje sa Silvijom Petriškom, kormilarom legendarnog olimpijskog osmerca iz Sydneya, čiji su joj savjeti bili dragocjeni.
-Uvijek mi je govorio kako raditi na ritmu posade i naglašavati ključne trenutke u utrci. Pomogao mi je shvatiti detalje kojih dotad nisam bila svjesna, i čim sam to usvojila, sve je leglo na svoje mjesto.
Sam ulazak na veliku scenu bio je, priznaje, prilično neopterećen. Prošle godine na Europskom prvenstvu u Poljskoj, s kojeg se vratila sa srebrnom medaljom, uopće nije shvaćala koliko je to veliko natjecanje:
-Samo sam si rekla: 'Dobro, tu su Austrija i Češka, lagani smo' i krenula u utrku.
Dramatičnost velikih natjecanja dočekala ih je u samoj završnici borbe za medalju na nedavnom Svjetskom prvenstvu, gdje su zauzeli četvrto mjesto. U zadnjih 500 metara bilo je iznimno napeto jer su Amerikanci u stazi pored njih počeli ubrzavati i prelaziti ih.
-Prije utrke momci i ja smo se dogovorili da, ako nas netko krene stizati, nema posustajanja, nego ih moram još jače podizati. Počela sam im izvikivati sve motivacijske poruke i u tom smo finišu dali apsolutno sve od sebe. Medalja nam je izmakla za jako malo, ali tih zadnjih 250 metara bilo je možda nešto najuzbudljivije što smo ikad odveslali.
Opisujući razliku između klupskih i međunarodnih natjecanja, Marijeta ističe da je promjena u ulogama i atmosferi ogromna.
-Kada nastupaš za reprezentaciju, više ne predstavljaš samo svoj klub nego cijelu državu i boriš se za naslov koji gledaju Europa i svijet, svi vide tvoje ime i prezime.
Dodaje kako je publika mnogobrojna, a utrke prate i skauti s inozemnih fakulteta s kojima se razgovara o budućnosti. Inače, u matičnom je klubu i veslačica i kormilarka, dok je u reprezentaciji u potpunosti posvećena kormilarenju. Kao jedina djevojka u muškom čamcu, bez ustručavanja objašnjava kako drži autoritet.
-U čamcu moraju slušati mene jer ja upravljam utrkom. Ako nešto nije po mom, u šali im znam reći da ćemo završiti u bovama ako ne poslušaju, pa neka sami biraju. Ali kad se radi — radi se ozbiljno i svi slušaju mene i trenera.
Izvan broda oni su jedna velika obitelj i ti su joj momci iznimno prirasli srcu. Uz to, Marijeta ističe kako je iznimno sretna i ponosna što je sve ove vrhunske rezultate i uspone ostvarila upravo sa svojim klupskim kolegama Vicom Alfierom i Šimom Grubišićem. Najvažnije im je da u čamcu puno komuniciraju i da nitko ne šuti, već da svi iznose mišljenja o tome što treba popraviti u vožnji jer ih upravo ta zajednička energija najviše povezuje.
O suradnji s trenerom Milanom Radečićem, koji vodi i klub i reprezentaciju, Marieta ima samo riječi hvale. Ističe kako se njihov odnos s vremenom razvio u iznimno povezan i pun povjerenja.
-Mime, kako ga od milja zovemo, me uoči utrke uputi u osnove i uvijek mi kaže: 'Ja tebi prepuštam, vjerujem u tebe i znam da ti to znaš.' Nakon treninga me redovito pita za dojmove i detalje o tome kako je koja promjena legla na brod i momke. Iznimno sam mu zahvalna na svemu jer nam je suradnja u odnosu na prošlu godinu puno napredovala.
Školske obveze, inozemni skauti i pogled u budućnost
Uz naporne treninge jednom dnevno, Marijeta uspješno balansira i srednjoškolske obveze. Budući da joj je nastava uvijek ujutro, iz škole ide kući na ručak i kratak odmor, riješi zadaću, a nakon treninga slijede večera i učenje.
-Usklađivanje obveza ide glatko jer mi profesori izlaze u susret. Posebno bih istaknula razrednicu te nastavnice iz matematike i prakse kozmetike — pune su razumijevanja, podržavaju me i olakšavaju mi organizaciju oko nastave i natjecanja.
Uz ozbiljan rad idu i nezaboravni trenuci. Iako je svaki dan s momcima smiješan na svoj način, jedna nezgoda s priprema u Mariboru posebno se ističe. Detalje o tome što se dogodilo znaju samo njima najbliži, ali Marijeta kroz smijeh priznaje.
-To sigurno nikada neću zaboraviti, bilo je to doslovno najboljih pet sati mog života.
Zbog njezinih vrhunskih rezultata, ali i fizičkih predispozicija, za nju su se već raspitivali i inozemni skauti.
-Prošle su godine Amerikanci htjeli razgovarati sa mnom jer sam naspram ostalih kormilara prilično visoka pa su mislili da sam starija. Kad sam im objasnila da mi je tek 15 godina, rekli su da ćemo se čuti za par godina. Ove godine stigao mi je i poziv s engleskog Oxforda da dođem na njihovu scenu i nastupim na Royal Henley regati.
Prekrasan je to osjećaj, no napominje kako tek kreće u treći razred srednje škole, tako da o fakultetu još uvijek ne razmišlja. Svoju budućnost u veslanju trenutno vidi u dva smjera — s jedne bi strane voljela da s djevojkama iz reprezentacije formiraju ženski U23 osmerac, dok se s druge strane ipak najviše vidi sa svojim momcima s kojima je sve i započela.
Mlađim generacijama i budućim veslačicama poručuje da se ne boje i da ne odustaju kada postane teško.
-Da se samo mene pitalo, ja bih odustala davnih dana, ali roditelji su me pogurali i rekli da nastavim kad sam već krenula. Danas mi je iznimno drago zbog toga i voljela bih da što više cura dođe u naš klub Krka i pokuša. Bude teško, ali se trud na kraju uvijek isplati.
