Denis Katanec uoči svoje 'Klinike' u Azimutu: 'Nismo prava klinika, ali dođemo kao besplatno dopunsko osiguranje'

Denis i Azimut. Dolazio si sam, dolazio si s bendom. Kakva su tvoja sjećanja, dojmovi i očekivanja od Azimuta?

Kada dolaziš u najljepši grad na svijetu sve je lako. Ne očekujem, ali znam da ću dobiti, kao i uvijek, puno ljubavi i onaj osjećaj zajedništva koji nas drži da guramo dalje i da se trudimo još više. Šibenik ima mnogo divnih ljudi koje volimo, a na Azimut gledamo kao na drugi dom. Bit će i more na koncertu!

Mijenja li se tvoja izvedba ovisno o tome pred kim sviraš i gdje sviraš, ili pjesme na pozornici moraju ostati vjerne nekom unutarnjem osjećaju bez obzira na publiku?

Ma apsolutno je svejedno gdje i pred kim sviram. Nisu pjesme koje se samo odsviraju, već se svakom izvedbom iznova proživljavaju. A svirao sam do sada pred par ljudi, pred 30, 100, 200, 600, pred fanovima i pred hejterima. Nikakve razlike nikada nije bilo. Odlazimo uvijek utopljeni u znoju i pred srčanim infarktom.

Tvoje su pjesme često intimne, ranjive i prilično mračne. Je li ti pisanje pjesama način da razumiješ ono što ti se događa ili način da se od toga odmakneš?

Iskreno, ona priča da su autorima pjesme ispušni ventil mi nikada nije bila u potpunosti jasna. Mislim, u redu, donekle razumijem, ali osobno nema ništa olakšavajuće u tom trenutku. Svaka slika, trenutak, osjećaj je zarobljen u tih par minuta zvuka, kojeg neprestano izvodiš. Pjesme koje te neprestano podsjećaju na tvoje neuspjehe, padove, bezizlazna stanja, propale ljubavi, tj. Ideje ljubavi. Prije bih rekao da se u njima nalaze odgovori na osobna pitanja.

Dojam je da je „Ununani“, aktualni album Klinike, najmračnije izdanje benda dosad. Kako ga ti vidiš?

Pa ne znam, imam osjećaj da smo na prošlim albumima traumatizirali puno više jadnih životinja i baš mi je žao zbog toga. Ispričavam im se ovom prilikom. Volimo životinje. Ne vidim ga kao mračnog, više kao teškog. Nema ništa mračno u tome da kažeš kako se osjećaš i nije rečeno ništa što gotovo svi ne osjećaju u nekom trenutku svog života. Svaki period tvog bivanja ovdje nosi val novih stvari s kojima se moraš izboriti. A nekako mislim da smo mi ovdje da ljudi imaju prijatelja u nama. A kako nekome biti prijatelj, a da mu se u potpunosti ne povjeriš. Da pokažeš da i mi prolazimo kroz iste stvari i da je u redu da pričamo o tome. Tako da dođite na razgovor u Azimut.

Tvoje ranije projekte, poput FELON-a i Okanagan LTD-a, prati drukčiji kontekst od Klinike. Osjećaš li da si s Klinikom pronašao svoj najprirodniji glazbeni oblik ili si još uvijek u potrazi za njim?

Od solo početaka, preko svega nabrojanog, pa do Klinike, uvijek je bilo prirodno. Samo se sa ovim momcima osjećam najsigurnije. I u potpunosti im vjerujem.

Otkud uopće ideja za naziv Klinika Denisa Kataneca? Što se u toj klinici liječi, što se dijagnosticira, a što možda namjerno ostaje neizlječivo?

Nemoj nikome reći, ali mi ti nismo prava klinika. To ti je samo ime benda.
No, ako inzistirate…

Inzistiramo!

Mi dođemo nešto kao besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje, psihijatrijski odjel. Ime je nastalo prema pjesmi Klinika. U tom trenutku svirali smo u formaciji Brane Norac, Tena Rak i ja. Kako sam svirao do tada sam, pod svojim imenom, kao kantautor, bilo mi je glupo da se Branin i Tenin rad sakrije iza toga. Pa smo eto imenovali bend.

Kliniku mediji opisuju kroz avant-folk, shoegaze, psihodeliju i noise. Doživljavaš li žanrovske etikete kao korisnu orijentaciju ili kao pokušaj da se nešto što je neuhvatljivo ipak strpa u ladicu?

Ma sve je to ok. Dobro dođe ljudima koji nas nikada nisu čuli, kao orijentacija, da nas možda jednom i pronađu.

U tvojim pjesmama ima dosta nelagode, samoće i osjećaja da stvari nisu sasvim na svom mjestu. Je li danas teže biti iskren u pjesmi nego prije, u vremenu u kojem se od svih očekuje da se stalno predstavljaju u najboljem svjetlu?

Ne bavim se ovime da bih zabavljao ljude. I trenutak u kojem živimo je osim unutrašnjih borbi, grozan i izvana. I bilo je lošije, biti će i gore, ponekad bolje, ali na putu prema dolje. Sve u biti ovisi o tome koja ti je namjera, što želiš postići svojom glazbom. Želiš li biti uspješan, popularan, značajan ili radiš za sebe pa što bude. I neka ljudi plešu i vesele se, ali neka bude i onih koji su tu za tebe, za one koji ne umiju ili im je teško pričati o nekim stvarima. To je potrebno u svim aspektima, ne samo u glazbi.

Kad publika izađe nakon koncerta, što bi volio da ponese sa sobom?

Da dvije osobe koje su došle odvojeno, otiđu s koncerta zajedno i sjednu uz obalu. Da pričaju cijelu noć i zaljube se.

Uglavnom, dragi ljudi pozivamo vas sve u Azimut 17.10. na naš koncert!
Bit će predivno! Vidimo se!