Što se krije iza onoga tko ne pokupi?

Nekidan me zove mama i kaže: „Napokon sam je uhvatila“ – misleći na neodgovornu vlasnicu psa kojeg je dovodila na obavljanje nužde ispred vrata kuće u kojoj nitko ne živi, a blizu kuće mojih roditelja. Poznavajući svoju mamu, znatiželjno je pitam što joj je rekla. „Pitala sam je zašto to ne radi ispred svoje kuće pa da njoj smrdi i da ona to gleda svaki put kad prolazi. Kako je nije sram, i zašto uopće ima ljubimca ako nije spremna biti odgovorna i za manje glamurozne obveze poput kupljenja govana?“ „I, što ti je na to odgovorila?“ upitam je. „Ništa, zacrvenjela se i šutke otišla. Nije se ni ispričala, ali mislim da više neće dolaziti“, zadovoljno zaključi.

I dok moja mama uživa u maloj pobjedi nad neodgovornom vlasnicom psa, postavlja se pitanje – koliko je takvih vlasnika i što ih pokreće da po ulicama, cestama, plažama, pločnicima, dječjim igralištima, parkovima, stazama za trčanje, gdje god da se okrenemo – samo ostave izmet svog psa i nastave dalje? Mene je psihološki ova tema poprilično zaintrigirala, a ispostavilo se da nisam jedina jer su se i mnogi znanstvenici pozabavili ovom problematikom. Ozbiljno su popričali o tome tko kupi govna, a tko ne i zašto.

Prvo dobre vijesti: većina vlasnika zna što bi trebali napraviti. Istraživanje provedeno prije par godina u Velikoj Britaniji na uzorku od oko 1000 ispitanika pokazalo je da čak 98% njih smatra kako bi trebali pokupiti izmet svog psa ako se pas pokakao na pločniku, a 97% isto misli za gradske parkove i igrališta. To zvuči ohrabrujuće. Međutim, stvari se mijenjaju kad se radi o kontekstu. Samo 56% ispitanika smatra da bi trebali pokupiti bez obzira na lokaciju. Kada je riječ o otvorenom prostoru ili zelenim površinama, čak 45% vlasnika misli da tamo ne bi trebali čistiti za svojim psom. Drugim riječima, mnogi vlasnici imaju moralni kompas koji se rasteže ovisno o tome gdje se nalaze. Izmet u gradu – problem. Izmet na zelenim površinama – „pa to je priroda.“

Istraživanja su također pokazala nešto što se da naslutiti: vidljivost je ključna. Ljudi uglavnom pokupe izmet kad ih netko gleda. Kad su na osami i kad misle da ih nitko ne vidi, odgovornost magično nestaje. Dakle, vlasnici ljubimaca su često motivirani time da ih se vidi kako rade pravu stvar, a ne samim činom. Drugim riječima, nije ih toliko briga za izmet koliko za vlastiti javni imidž.

Vlasnike ljubimaca možemo podijeliti u tri kategorije. Prvi su oni koji će pokupiti uvijek, bez iznimke, njima je to dio rutine i uopće se ne pitaju treba li pokupiti. Na drugom kraju su oni koji nikada neće pokupiti, njih ne zanimaju pravila ni društvene norme niti pitanja morala i odgovornosti prema drugima i okolišu. Dok srednju skupinu čine oni kojima ponašanje varira. To su ljudi koji bi možda i pokupili, ali samo pod određenim uvjetima: ako im je vrećica pri ruci, ako postoji kanta za smeće u blizini, ako ih netko ne gleda previše osuđujuće, ako im se da to raditi baš u tom trenutku.

Postoji cijeli niz “strategija nepažnje“ koje ljudi koriste kako bi se izvukli iz neugodne situacije. Vlasnici koji ne pokupe izmet često razvijaju gotovo ritualizirane obrasce ponašanja: gledaju u drugom smjeru dok pas obavlja nuždu, ubrzaju korak nakon toga ili se prave da nešto važno gledaju na mobitelu. Zanimljivo je i da prolaznici često sudjeluju u ovom “hladnom ignoriranju“ i prave se da nisu ništa vidjeli – vrlo vjerojatno kako bi izbjegli konfrontaciju.

Kako možemo primijetiti, postoji i posebna, svojevrsna “umjetnost“ bacanja vrećica s izmetom – vrećice uredno odložene kraj kante za smeće, ali ne unutar nje; vrećice obješene na grane drveća ili ograde; vrećice ostavljene “za kasnije“ koje nikad nitko ne pokupi. Psihološki gledano, to je fascinantno: netko je napravio prvi korak – pokupio je – ali onda odustaje na metar od cilja. Korištenjem takvih rituala nastoje ublažiti grižnju savjesti: barem sam pokušao, nije do mene što nema kante na svakom koraku. Pritom zaboravljaju na onu koju imaju kod kuće, ako nema druge opcije.

Kakav je onda psihološki profil osobe koja ostavlja izmet svog psa i mirno nastavlja dalje? Neodgovorni vlasnici, za razliku od odgovornih, imaju drastično drugačiji način razmišljanja i stavove. Prvo, imaju značajno ležerniji stav prema fekalijama – za njih je pseći izmet prirodni otpad i biorazgradiv.

Često su uvjereni da to što ne kupe nije zbog njihove neodgovornosti već da to nije stvaran problem i puštaju da se priroda sama pobrine za rješenje. Pseći izmet nije bezazlen – sadrži milijune bakterija i parazita koji mogu zaraziti ljude, osobito djecu. Kišom dospijeva u oborinsku odvodnju pa potom u rijeke i mora, gdje uzrokuje cvjetanje algi i zagađivanje vode. Osim toga, opasan je i za druge životinje – može prenijeti bolesti i parazite na divlje životinje, narušiti njihova prirodna staništa i ugroziti osjetljive vrste. Kao drugo, zakone doživljavaju nelegitimnima i restriktivnima – dok odgovorni vlasnici pravila prihvaćaju kao normalan dio života u zajednici, neodgovorni ih vide kao nametanje i imaju stav: „Nitko mi nema pravo reći gdje će moj pas obavljati nuždu.“ Kad netko ima takav stav, zapravo se ponaša kao da još traje srednji vijek – kad se ljudski i životinjski izmet bacao na ulice, a o higijeni se nije razmišljalo. Pa je posljedično 1649. godine kuga stigla i u Šibenik i za nekoliko mjeseci od 12 000 stanovnika ostalo ih je samo 1 500. Danas imamo kanalizaciju, vrećice i pravila – jer smo iz takvih povijesnih primjera imali ponešto naučiti o važnosti higijene.

Na koncu, više su okrenuti prema sebi nego prema zajednici. Opća teorija kriminaliteta kaže da je sebičnost često preduvjet za širok spektar tamne strane ljudskog djelovanja – od velikih zločina pa do ovako malih prekršaja. Ono što je u srednjem vijeku ubijalo ljude od kuge nije samo bakterija, nego neznanje i podsvjesna ravnodušnost – „mene se to ne tiče.“ Razlika je u razmjeru, ali korijen je isti.

Kad sljedeći put naletite na smeđe “mine“, niste sami u gađenju i čuđenju nad tamnom stranom ljudske prirode. Nije stvar u izmetu, psu, vrećici i kanti za smeće, već u tome gledamo li samo sebe ili smo ipak sposobni izaći iz svog uskog kuta i pomisliti da će netko drugi gaziti istom stazom, da će se nečije dijete igrati na toj travi, da će netko drugi trčati i ne gledati u pod. Jer ako jesmo, onda smo među onima koji stvaraju bolji svijet. Ako gledate samo sebe i uvijek vam je netko drugi kriv – grad što nema kante, susjed što gleda, pas što je morao baš tada – onda u glavi živite u srednjem vijeku, iako izvana pokušavate ostaviti dojam da ste moderni. Možda možete zavarati sebe na trenutak, ali za vama i vašim psom ostaje neupitan dokaz da to zapravno nije tako.

Ana Bijelić je šibenska psihoterapeutkinja i osnivačica Centra Restart. Kroz edukacije iz tjelesne psihoterapije, art terapije i rada s traumom pomaže ljudima u boljem razumijevanju sebe, svojih emocija i odnosa s drugima.